Odgovor g. Hahna u ime Komisije
Regulacija odjave prebivališta prije iseljenja, o čemu govori članak 3. Zakona o prebivalištu RH, pitanje je pod isključivom nadležnošću država članica.
Međutim, ograničenja nadležnosti država članica mogu proizlaziti iz prava EU-a u slučaju da donesene mjere građanima EU-a, uključujući hrvatske državljane, otežavaju ili ih odvraćaju od uživanja temeljnih sloboda zajamčenih ugovorima. Ipak, te iznimke mogu biti dopuštene ako su predmetne mjere neophodne zbog razloga od javnog interesa te su bile sredstvo za osiguravanje postizanja željenog cilja i podrazumijevaju samo nužno djelovanje u tu svrhu.[1]
Nekoliko država članica predviđa obvezu odjave prebivališta prije iseljenja, čak i u drugu državu članicu. Ona može biti opravdana na temelju javnog poretka: lokalna tijela uistinu trebaju znati koje osobe borave na njihovu području. U skladu s time, takvu se praksu može smatrati legitimnom.
I dalje vrijedi činjenica da zahtjevi nametnuti građanima EU-a i njihovim članovima obitelji koji namjeravaju odjaviti prebivalište u jednoj državi članici i prijaviti ga u drugoj moraju biti u skladu s načelom proporcionalnosti. Nacionalne odredbe koje dovode do vrlo složenog, dugog ili skupog postupka mogu se smatrati neproporcionalnima.
Komisija će podrobnije proučiti to pitanje u kontekstu trenutačnog cjelovitog ocjenjivanja prijenosa Direktive 2004/38/EZ u hrvatsko pravo.
