AUTOR:
Tomislav Krasnec

Sanjam dan kad će javna rasprava o pitanjima iz Europske unije u Hrvatskoj postati malo manje odmaknuta od stvarnosti. Jer godinu dana nakon ulaska Hrvatske u EU, dijelu javnosti još se uporno nameće vrlo pojednostavljen pogled. Posljednji je primjer vijest da hrvatski europarlamentarci ne sjede kao stalni članovi delegacije EP-a za odnose sa Srbijom, što se odmah nastoji prikazati kao dokaz da Hrvati ne žele imati posla sa Srbima. Kao da su delegacije EP-a za odnose s trećim zemljama nešto iz čega se upravlja svijetom i svemirom. Realno, delegacije EP-a za odnose s trećim zemljama najmanje su važne karike u lancu institucija i tijela koja odlučuju o pristupanju neke zemlje kandidatkinje EU.

Vijest da hrvatski europarlamentarci odbijaju imati posla sa Srbijom sigurno je iznenadila i, primjerice, Ružu Tomašić koja je barem polovicu glasova birača na posljednjim europskim izborima dobila upravo zbog svojih stavova o Srbiji koje je uporno izricala i nastavlja izricati u Europskom parlamentu. Tomašić, po mojim mjerenjima, drži rekord po spominjanju riječi “četnik” i svih njezinih izvedenica u Europskom parlamentu, no ni ona nije bila protiv otvaranja pregovora EU sa Srbijom.

Od Jakovčića do Ruže Tomašić imamo čitavu lepezu raznih hrvatskih stavova prema Srbiji zastupljenih u EP-u: od najvećeg mogućeg prijateljskog stava i razumijevanja (Jakovčić) do najmanje prijateljskog stava i inzistiranja na najtežim uvjetima za Srbiju (Tomašić). Između je čitav niz političara poput Andreja Plenkovića, Dubravke Šuice ili Tonina Picule koji su svi u svojim dosadašnjim raspravama u EP-u bili aktivni na temu Srbije kao zemlje kandidatkinje za EU. Mora da je i njih iznenadila vijest da odbijaju imati išta sa Srbijom jer su Plenković i Šuica, primjerice, inzistirali na tome da EU obveže Srbiju da vrati kulturna dobra opljačkana u agresiji na Hrvatsku, a Picula je, primjerice, govorio da EU mora ostaviti otvorenima svoja vrata za Srbiju, “ali ne smije dozvoliti duhovima prošlosti da prođu kroz ta vrata”. To je govorio nakon što su na vlast u Srbiji došli Nikolić, Dačić i Vučić.

Picula, Šuica i Ruža Tomašić odabrali su u novom mandatu biti članovi delegacije EP-a za odnose s BiH i Kosovom. To je logično jer Hrvati su konstitutivni narod u BiH, a ta zemlja treba međunarodnu pomoć izvana u većoj mjeri nego što treba Srbija. Ali opet, delegacije EP-a za odnose s trećim zemljama nisu glavna mjesta odlučivanja. Hrvatski europarlamentarci suodlučuju i o BiH i o Srbiji, no ne kao članovi ove ili one delegacije nego kao zastupnici u EP-u. Koji opet ne odlučuju o tome kada će koja zemlja započeti ili završiti pregovore – ta je odluka, kao što znamo iz vlastitog iskustva, ipak najprije na Europskoj komisiji i konačno na Vijeću EU, odnosno na samim zemljama članicama i njihovim vladama.

Može neki zastupnik u EP-u pozivati na monitoring EU nad Srbijom, kao što je primjerice rumunjska zastupnica Monica Macovei do zadnjeg trena prije našeg pristupanja u EU pozivala na poslijepristupni monitoring nad Hrvatskom, ali ako zemlje članice kroz Vijeće odluče da takav poziv ne žele poslušati, one će ga jednostavno ignorirati.

Jedno je sigurno: prije će se dogoditi smak svijeta nego što će hrvatski zastupnici u EP-u prestati biti zainteresirani da utječu da politiku EU prema Srbiji i da u tu politiku ugrade hrvatski nacionalni interes. Druga teza – da je Hrvatska navodno prestala biti lider u regiji jer, eto, hrvatski zastupnici u EP-u ne žele imati posla sa Srbijom – zvuči toliko suludo da je teško uopće zamisliti odakle bi krenula smislena polemika s tom tezom. Sanjam dan kad ćemo o stvarima koje se događaju u EU moći raspravljati malo manje odlijepljeni od stvarnosti.