Prema podacima Ministarstva kulture od 46 191 otuđenog (nestalog, ukradenog) muzejskog predmeta iz 45 hrvatskih muzeja tijekom Domovinskog rata, sukcesijom su od 2001. do lipnja 2011. godine vraćena u muzeje, galerije i crkve samo 25 252 pokretna kulturna dobra i to većinom iz Srbije i manjim dijelom iz Crne Gore.

Među nestalim su umjetninama čija se sudbina ne zna i brojni predmeti iz Gradskog muzeja u Vukovaru, kulturna dobra iz muzeja Ivana Meštrovića, muzeja u Kninu i drugih muzeja, samostana, crkava te privatnih zbirki diljem Hrvatske.

Direktiva o vraćanju kulturnih predmeta bespravno otuđenih s teritorija države članice EU-a regulira povrat predmeta otuđenih od 1993. godine, no postoji potreba ažuriranja podataka zbog činjenice da je Hrvatska pristupila EU-u naknadno, a također bi bilo potrebno Direktivom obuhvatiti i povrat umjetnina otuđenih tijekom Domovinskog rata i do 1993. godine.

Možemo li očekivati da Komisija pomogne ubrzati proces povrata kulturnih dobara otuđenih tijekom agresije na Hrvatsku koja je danas članica EU-a, a sve u duhu dobrosusjedskih odnosa i građenja povjerenja na prostorima jugoistočne Europe?

Istraživanje slovačke udruge za zaštitu potrošača utvrdilo je da multinacionalne kompanije koje prodaju hranu i piće pakiraju proizvode različite kvalitete pod istim imenom za različita tržišta. Prije ulaska Hrvatske u EU udruga je testirala proizvode kupljene u velikim trgovinama u osam zemalja članica EU-a: Austriji, Slovačkoj, Češkoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, Poljskoj, Mađarskoj i Bugarskoj. Proizvodi koji su obuhvaćeni istraživanjem su Coca Cola, čokolada Milka, papar i crvena paprika tvrtke Kotanyi, instant kava Nescafe Gold, kava u zrnu Jacobs Kronung i espresso kava Tchibo. Rezultati istraživanja su pokazali da je jedino čokolada Milka iste kvalitete u svim zemljama.

Hrvatska kao nova članica, a samim time i hrvatski potrošači imaju pravo znati postoje li i koje su razlike u kvaliteti prehrambenih proizvoda koji se prodaju pod istim imenom u tzv. „starim članicama EU-a” i „novim članicama EU-a”. Može se zaključiti da i proizvodi lošije kvalitete zadovoljavaju postavljene sigurnosne i zdravstvene standarde, no nedopustiva je diskriminacija potrošača i podjela na siromašni jug i bogati sjever jer se protivi osnovnim europskim politikama i načelima.

Sukladno provedenim istraživanjima, može li Komisija odgovoriti koji je razlog da proizvodi lošije kvalitete završavaju na tržištima „novih” država članica EU-a te koje mjere Komisija namjerava poduzeti kako hrvatski potrošači, a samim time i potrošači ostalih „novih” članica EU-a, ne bi bili diskriminirani?

Odgovor gđe Reding u ime Komisije

Program o pravima, jednakosti i građanstvu (REC) temelji se na pomno odabranim posebnim ciljevima i „ravnopravnost žena i muškaraca” jedan je od njih.

U okviru sastavnice „ravnopravnost žena i muškaraca” Programa o pravima, jednakosti i građanstvu 2014. — 2020. financirat će se, između ostalog, sljedeće vrste aktivnosti: 

Program EU-a za zapošljavanje i socijalne inovacije poticat će, prema potrebi, uključivanje ravnopravnosti žena i muškaraca u aktivnosti u području zapošljavanja, socijalne zaštite, socijalne isključenosti, siromaštva i radnih uvjeta.

Općenito, Strategija za ravnopravnost žena i muškaraca(1) i dalje je koordinirani okvir Komisije za promicanje ravnopravnosti spolova. Jednaka ekonomska neovisnost i jednaka plaća za jednak rad prva su dva prioritetna područja Strategije.

(1)COM (2010) 491 završna verzija.

Poznato je da su najranjivije skupine kad se radi o zapošljavanju mladi i žene. Prema podacima 59 % diplomanata u EU-u su žene, a one su još uvijek lošije plaćene od muškaraca za isti posao.

Iako već postoji program „Fundamental rights and citizenship” ali i „Programme for social change and Innovation”, ne može se točno razabrati kako se odrednice programa odnose prema pitanju ravnopravnosti spolova.

Budući da žene polažu pravo da njihov rad bude jednako vrednovan, nejednaka plaća za muškarce za isti posao spada u kršenje ljudskih prava pa takva diskriminacija stvara teret i europskoj ekonomiji.

Može li Komisija obrazložiti kako ova dva programa konkretno pomažu u rješavanju problema podčinjenosti žena kada su plaće i zapošljavanje u pitanju?

Odgovor gđe Hedegaard u ime Komisije

Europska komisija ima pravnu obvezu utvrditi novi popis za premještaj emisija ugljikova dioksida za razdoblje 2015. — 2019.

U Komunikaciji Komisije o okviru za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju do 2030.(1) jasno se ističe namjera Komisije da nadležnom regulatornom odboru predstavi nacrt odluke o preispitivanju popisa za premještaj emisija ugljikova dioksida kojom bi se zadržali trenutačni kriteriji i postojeće pretpostavke. Tako bi se osigurao kontinuitet u sastavljanju popisa.

(1)COM(2014) 15, od 22. siječnja 2014.

Interes Republike Hrvatske jest da industrija cementa ostane na popisu sektora izloženih riziku od istjecanja ugljika uz primjenu trgovanja emisijama stakleničkih plinova prema pravilima Direktive o sustavu trgovanja emisijama (ETS), primjenjujući točno iste kriterije kao i one primijenjene 2009. godine. Posljedice promjene za hrvatsku industriju cementa bile bi katastrofalne: značajno smanjenje izvoza, značajan pad proizvodnje cementa, zatvaranje proizvodnih kapaciteta i rast cijena cementa na hrvatskom tržištu. Argumenti za navedeno su sljedeći:

trgovinski intenzitet, a što je jedan od glavnih kriterija EU-a za istjecanje ugljika, glavni je argument s obzirom na to da hrvatska industrija cementa izvozi oko 40% svoje proizvodnje i to izvan EU-a.

Zbog geografskog položaja Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, i Albaniju, naše glavne konkurente koji nemaju nikakvih obveza po pitanju smanjenja emisija, dugoročna konkurentnost hrvatske industrije u podređenom je položaju na dnevnoj razini. Bez besplatne alokacije, dugoročna održivost proizvodnje u Hrvatskoj nije moguća.

Hrvatska industrija cementa nije imala financijsku korist od tzv. prevelikih alokacija CO2 u ETS Fazi II., kako se često navodi za cementnu industriju, ali i druge sektore unutar EU-a jer Hrvatska u tom razdoblju nije bila članica EU-a.

S obzirom na težak položaj cementne industrije zbog pada proizvodnje od početka globalne krize te pada investicija na globalnom tržištu, cementna industrija više ne ispunjava mjerila za uvrštenje na listu sektora izloženih značajnom riziku od istjecanja ugljika.

Planira li Komisija nešto poduzeti da cementna industrija u EU-u ostane na popisu sektora izloženih riziku od istjecanja ugljika uz primjenu trgovanja emisijama stakleničkih plinova prema pravilima Direktive o sustavu trgovanja emisijama (ETS), primjenjujući točno iste kriterije kao i one primijenjene 2009. godine?

Odgovor g. Cioloşa u ime Komisije

Zahtjev za registraciju „ISTARSKI PRŠUT” objavljen je u SL C 155, 1.6.2013. Dana 30. 8. 2013. nadležna slovenska tijela poslala su Komisiji prigovor unutar zadanog roka propisanog Uredbom (EU) br. 1151/2012(1). Na prigovor je 29. 10. 2013., u zadanom roku od dva mjeseca, podnesena obrazložena izjava o prigovoru. Izjava se smatra prihvatljivom i proslijedit će se hrvatskim nadležnim tijelima uz zahtjev da se održe savjetovanja sa slovenskim nadležnim tijelima. Savjetovanja moraju započeti bez odlaganja i mogu trajati najviše tri mjeseca. U slučaju nepostizanja sporazuma obavješćuje se i Komisija. Na zahtjev podnositelja zahtjeva Komisija može produžiti rok za najviše tri mjeseca.

Komisija u ovoj fazi ne može zauzeti stajalište i mora pričekati ishod tih savjetovanja prije poduzimanja daljnjih koraka.

(1)SL L 343, 14.12.2012.

Prema pravilima Europske komisije svi proizvodi koji su već zaštićeni prema nacionalnim kriterijima moraju se uskladiti sa standardima EU-a najkasnije u roku od godinu dana nakon ulaska države u punopravno članstvo Unije. Istarski pršut je prvi autohtoni poljoprivredno-prehrambeni proizvod uopće u Hrvatskoj zaštićen oznakom izvornosti prema standardima Europske unije. Da bi dobio status istarskog pršuta, svaki proizvod mora dobiti tri pečata: da je meso uzgojeno u Istri, osušeno u Istri te da je spravljeno prema tradicionalnoj recepturi. Proizvodnja pršuta ne ovisi toliko o državi, već o teritoriju na kojem je proizveden, zbog čega je istarski pršut apsolutno jedinstven proizvod.

Važno je istaknuti da se 89% teritorija Istarskog poluotoka nalazi u RH pa je i to možda jedan argument koji ide u prilog Hrvatskoj.

Smatra li Komisija da je slovenski prigovor neutemeljen, s obzirom na to da je istarski pršut apsolutno autohtoni hrvatski proizvod i nigdje se u svijetu, pa ni u Sloveniji, ne proizvodi na način na koji se proizvodi u Istri?