Odgovor gđe Reding u ime Komisije

Sukladno ugovorima koji su temelj Europske unije, Europska komisija nema općih ovlasti za izravno djelovanje. Ona to može učiniti samo u slučajevima povezanima s pravom Europske unije.

U skladu s člankom 51. stavkom 1., države članice moraju poštovati prava i slobode ugrađene u Povelju o temeljnim pravima samo pri provedbi prava Unije.

Iz podataka koje je dostavio časni zastupnik, ne čini se da se predmet o kojem se radi odnosi na provedbu prava Europske unije. U takvim situacijama, Komisija podsjeća na to da države članice i njihova pravosudna tijela moraju osigurati stvarno poštovanje i zaštitu temeljnih prava u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i međunarodnim obvezama u području ljudskih prava. U tom pogledu Komisija napominje da je Hrvatska potpisala (ali još nije ratificirala) Međunarodnu konvenciju za zaštitu svih osoba od prisilnog nestanka.(1)

(1) Vidjeti: http://www.ohchr.org/EN/ProfessionalInterest/Pages/EnforcedDisappearance.aspx.

Odgovor gđe Vassiliou u ime Komisije

Komisija dijeli zabrinutost koju je izrazio časni zastupnik.

Od druge polovine 2012. Europski parlament i Vijeće raspravljaju o prijedlogu Odluke o utvrđivanju djelovanja Unije u pogledu Europske prijestolnice kulture za razdoblje 2020. — 2033. koje je Komisija predala 20. srpnja 2012.(1) kako bi osigurala kontinuitet ove inicijative i nakon 2019.

Europski parlament i Vijeće postigli su dogovor o svim pitanjima osim o jednom: koja će institucija biti ovlaštena za službeno imenovanje Europske prijestolnice kulture (članak 11. prijedloga). Parlament se po tom pitanju slaže s početnim prijedlogom Komisije u kojemu se podržava pravo Komisije na imenovanje. Međutim, Vijeće podržava vlastito pravo na imenovanje.

U izostanku dogovora između dva suzakonodavca možda bude potrebno drugo čitanje koje će rezultirati odlaganjem donošenja Odluke na razdoblje koje je u ovom trenutku nemoguće procijeniti. To kašnjenje može ugroziti organizaciju Europske prijestolnice kulture u 2020. Stoga je Komisija pozvala suzakonodavce da budu fleksibilni i nađu zajedničko stajalište. Donošenje takve odluke nalazi se u konačnici u rukama Parlamenta i Vijeća.

Ta dva suzakonodavca iskazala su svoju spremnost na uvođenje iznimke kojom će se zemljama domaćinima 2020. (Hrvatska i Irska) omogućiti da odgode objavu poziva na podnošenje prijava te ih objave „u najkraćem mogućem roku” nakon donošenja Odluke. Međutim, takva bi iznimka bila korisna samo ako se Odluka donese početkom 2014.

(1) COM (2012) 407 završna verzija.

Odgovor gospođe Kroes u ime Komisije

Komisija u okviru svoje nadležnosti nastoji osigurati poštovanje slobode i pluralizma medija kako je utvrđeno u članku 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te prati razvoj tih načela u državama članicama.

Komisija podržava ulogu javne radiodifuzije kao sastavnog dijela europske demokracije. Ugovorom se jasno određuje da su upravljanje i strateške odluke o javnoj usluzi radiodifuzije u nadležnosti država članica. Iako ne može određivati državama članicama kako da organiziraju svojeg pružatelja javne usluge radiodifuzije, Komisija pridaje veliku važnost ulozi koju dvojni sustav javnih i privatnih pružatelja usluga radiodifuzije ima u očuvanju pluralizma medija i promociji europskih vrijednosti. Slučaj koji je cijenjeni član opisao nije obuhvaćen područjem primjene zakonodavstva Europske unije. U skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelja se primjenjuje na države članice samo kada primjenjuju zakonodavstvo Europske unije. Nadalje, u članku 6. stavku 1. Ugovora o Europskoj uniji navodi da se „Odredbama Povelje ni na koji način ne proširuju nadležnosti Unije kako su utvrđene u Ugovorima”.

Javno savjetovanje o neovisnosti regulatornih tijela za audiovizualne medijske usluge pokazalo je da postoji potreba za boljom i sustavnijom suradnjom na višoj razini između regulatornih tijela u području audiovizualnih medijskih usluga. Komisija promišlja o mogućim daljnjim koracima i u kontekstu savjetovanja o budućnosti Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama koja je uvrštena u raspored Programa prikladnosti i učinkovitosti propisa REFIT. Odgovori na ta savjetovanja uzet će se u obzir prilikom donošenja odluke o mogućim daljnjim mjerama u okviru nadležnosti Europske unije.

Odgovor gđe Kroes u ime Komisije

Komisija je svjesna prekograničnih smetnji u radijskoj frekvenciji koje stvaraju određene emisije Italije u Hrvatskoj i drugim državama članicama, posebice u slučaju televizijskih odašiljača visoke snage. U ovoj fazi radiofrekvencijski pojas 470 — 790 MHZ nije usklađen na razini EU-a te su prekogranične smetnje u prijemu radijske frekvencije DVB-T prvenstveno dvostrano pitanje između Hrvatske i Italije. Jedan način rješavanja tog problema jest da nadležna hrvatska regulatorna tijela to pitanje upute nadležnim talijanskim tijelima na dvostranoj osnovi. Država članica koja se suočava s prekograničnim problemima povezanima s koordinacijom frekvencija ili štetnim interferencijskim problemima može zatražiti intervenciju „dobre usluge” Skupine za politiku radiofrekvencijskog spektra (RSPG), koja je savjetodavna skupina pri Komisiji(1). I Hrvatska i Italija članice su RSPG-a. Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije (HAKOM) ima predstavnika u RSPG-u i može bilo kada podnijeti zahtjev za pomoć putem postupka „dobre usluge” RSPG-a unutar europodručja, ako to smatra primjerenim.

Dodatne informacije o mogućnosti dobivanja pomoći od RSPG-a možete pronaći u sljedećim dokumentima: https://circabc.europa.eu/sd/d/0fb28fab-3007-46b4-bdbf-883b02da318c/RSPG12-409%20on%20EU%20assistance%20as%20Adopted.pdf http://rspg-spectrum.eu/_documents/documents/meeting/rspg29/rspg12-420_final-rfr_eu_assistance_bilateral_coordination.pdf.

Odgovor g. Hahna u ime Komisije

Regulacija odjave prebivališta prije iseljenja, o čemu govori članak 3. Zakona o prebivalištu RH, pitanje je pod isključivom nadležnošću država članica.

Međutim, ograničenja nadležnosti država članica mogu proizlaziti iz prava EU-a u slučaju da donesene mjere građanima EU-a, uključujući hrvatske državljane, otežavaju ili ih odvraćaju od uživanja temeljnih sloboda zajamčenih ugovorima. Ipak, te iznimke mogu biti dopuštene ako su predmetne mjere neophodne zbog razloga od javnog interesa te su bile sredstvo za osiguravanje postizanja željenog cilja i podrazumijevaju samo nužno djelovanje u tu svrhu.[1]

Nekoliko država članica predviđa obvezu odjave prebivališta prije iseljenja, čak i u drugu državu članicu. Ona može biti opravdana na temelju javnog poretka: lokalna tijela uistinu trebaju znati koje osobe borave na njihovu području. U skladu s time, takvu se praksu može smatrati legitimnom.

I dalje vrijedi činjenica da zahtjevi nametnuti građanima EU-a i njihovim članovima obitelji koji namjeravaju odjaviti prebivalište u jednoj državi članici i prijaviti ga u drugoj moraju biti u skladu s načelom proporcionalnosti. Nacionalne odredbe koje dovode do vrlo složenog, dugog ili skupog postupka mogu se smatrati neproporcionalnima. 

Komisija će podrobnije proučiti to pitanje u kontekstu trenutačnog cjelovitog ocjenjivanja prijenosa Direktive 2004/38/EZ u hrvatsko pravo.

Sloboda kretanja i boravka osoba u Europskoj uniji temelj je građanstva u Uniji utvrđenog Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine. Međutim njezino praktično prenošenje u pravo Europske unije nije se dogodilo automatski. Prvo su određene države članice u skladu sa Schengenskim sporazumima postupno ukinule unutarnje granice. Danas je slobodno kretanje osoba uređeno Direktivom 2004/38/EZ o pravu građana EU-a i članova njihovih obitelji na slobodu kretanja i boravka na državnom području država članica, no u provedbi te Direktive, međutim, i dalje se nailazi na mnoge prepreke diljem Unije pa i u Hrvatskoj.

Naime, procesom odjave prebivališta u Hrvatskoj zahtijeva se dodatni dolazak u nadležni ured, predočenje putovnice i dokaza o legalnom boravku u zemlji prebivališta uz informaciju o trenutačnoj adresi te potpisivanje posebne izjave te se sve navedeno i dodatno plaća, a u slučaju da osoba radi iseljenja iz Republike Hrvatske ne odjavi prebivalište ili napušta prebivalište u trajanju duljem od godinu dana radi privremenog odlaska iz države, a o tome ne obavijesti nadležno tijelo, biva kažnjena novčanom kaznom.

Smatra li Komisija da je Zakon o prebivalištu RH i njegov članak 3. u skladu s temeljnim slobodama EU-a, s naglaskom na slobodu kretanja ljudi, te krše li se navedenim zakonom Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i Direktiva 2004/38/EZ?

Odgovor g. Borga u ime Komisije:

Prijedlogom uredbe o proizvodnji i stavljanju na raspolaganje na tržište biljnog reprodukcijskog materijala ne bi nastala nova ili dodatna ograničenja za potrošače niti bi se smanjio broj poljoprivrednika, vrtlara ili uzgajivača tradicijskih sorti. Odredbama prijedloga osigurao bi se velik izbor za poljoprivrednike i vrtlare te bi se podržalo očuvanje i održiva uporaba biljnih genetskih resursa. Za više pojedinosti uvaženu se zastupnicu upućuje na odgovore na parlamentarna pitanja E-001472/2014, E-001490/2014, E-001509/2014 i E-001695/2014.

Zastupnici Europskog parlamenta 11. ožujka 2014. većinom su glasova odbili prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o proizvodnji i stavljanju na raspolaganje na tržište biljnog reprodukcijskog materijala (zakon o biljnom reprodukcijskom materijalu).

Genetski resursi već su iznimno ugroženi dok na tržištu Europske unije dominira svega nekoliko kompanija, a u slučaju sjemena povrća svega 5 kompanija kontrolira 95 % tržišta. Dodatna ograničenja ne bi jamčila sigurnost potrošačima nego bi dodatno smanjila broj poljoprivrednika, vrtlara, malih gospodarstava, uzgajivača domaćih i tradicijskih sorti. Biološka raznolikost treba imati prednost pred komercijalnim interesom jer isključivo industrijski standard ne smije biti prihvaćen s obzirom na to da podrazumijeva samo tehničke i pravne definicije s kojima se biljke kao dio prirode ne mogu poistovjetiti.

S obzirom na Deklaraciju o ljudskim pravima i Međunarodni ugovor o biljnim genetskim izvorima (ITPGR-FA) može li se Komisija izjasniti o tome koje konkretne mjere poduzima da se ljudima, bez obzira na to jesu li poljoprivrednici ili vrtlari, ne nameće obveza kupovanja sjemena ili drugog „biljnog reproduktivnog materijala” od komercijalnih dobavljača?

Hrvatske željeznice najavile su ukidanje 22 vlaka, dok će 4 linije zamijeniti autobusi, a u željezničku liniju od Metkovića do Ploča uloženo je oko 30 mil eura, no i ta linija se ukida. Slična situacija je i na relaciji Banova Jaruga – Daruvar koja se proteklih godinu dana intenzivno obnavljala i uložena su značajna sredstva. Ovo nije prvo reduciranje već loših veza kojim su direktno pogođenim stanovnici velikog broja uglavnom manje razvijenih županija u Hrvatskoj. Ako uzmemo u obzir da je za regionalnu i kohezijsku politiku i smanjivanje razlika među regijama EU u višegodišnjem proračunu Europske unije 2014.-2020. namjenjeno 35,7 % sredstava, nezamislivo je daljnje produbljivanje razlika među regijama u Hrvatskoj, ali i u EU. Ukidanje veza direktno utječe  regionalnu konkurentnost i zapošljavanje te indirektno potiče iseljavanja stanovništva iz tih županija, a posebice mladih.

Usluge prijevoza putnika u javnom željezničkom i cestovnom prometu uređeni su Uredbom ( EZ-a ) br 1370/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2007. godine te propisuje da nadležno tijelo treba definirati i provoditi obvezu javnih usluga prijevoza koje su u općem interesu, a da financijska  isplativost nije glavni kriterij pri donošenju odluke.

1.       Smatra li Komisija da će Hrvatske željeznice ukidanjem željezničkih linija koje će direktno pogoditi stanovništvo velikog broja uglavnom siromašnijih županija prekršiti Uredbu ( EZ-a ) br 1370/2007?

2.       U sklopu kojeg programa i na koja sredstva može računati Hrvatska za subvencioniranje nerentabilnih željezničkih linija u interesu zajednice ako su te veze uvjet za ostanak stanovništva i daljnji razvoj tih područja?

U skladu s Direktivom o energiji iz obnovljivih izvora 2009/28/EZ, hrvatski nacionalni cilj od 20,00 % energije dobivene iz obnovljivih izvora treba ostvariti do 2020. Prema preliminarnim brojkama Eurostata, postotak energije iz obnovljivih izvora 2012. iznosio je 16,85 %. To je iznad okvirnih smjernica određenih Direktivom o energiji iz obnovljivih izvora.

Prema hrvatskom Nacionalnom akcijskom planu za obnovljive izvore energije (NREAP), do 2020. sunčeve bi elektrane trebale proizvoditi ukupno 52 MW. Prema NREAP-u, ne postoje tehničke zapreke za priključivanje tih novih kapaciteta na mrežu. NREAP dalje navodi da je do 30. rujna 2013. HROTE već sklopio ugovore za 720 projekata sunčevih elektrana (ukupne snage od 37,42 MW) koje još nisu priključene na elektroenergetsku mrežu. Riječ je o pretežno malim sunčevim elektranama do 30 kW.

Komisija ne zna za nikakva ograničenja povezana s vrstom elektrana na sunčevu energiju koje se mogu instalirati do 2014. Kako bi se iskoristile poticajne cijene, hrvatskim zakonom za integrirane sunčeve elektrane određuje se gornja granica od 15 MW ukupne instalirane snage svih elektrana u tekućoj godini. Gornja granica za sunčeve elektrane koje nisu integrirane je 10 MW. To nije u suprotnosti s obvezama Hrvatske u okviru Direktive o energiji iz obnovljivih izvora jer države članice imaju veliko diskrecijsko pravo u pogledu programâ potpore za obnovljive izvore energije, uzimajući pritom u obzir posebne nacionalne okolnosti, osobito klimatske i gospodarske uvjete.